Bajkologija Logo

Intervju sa Ane Bjorn, autoricom slikovnice “Magično oko”

Magično oko je prva slikovnica u izdanju Bajkologije –  knjižare i novoosnovane izdavačke kuće za djecu. Birajući za svoje prvo izdanje priču koja je netipična za  postojeći korpus slikovnica prisutan na bosanskohercegovačkoj sceni, namjera Bajkologije je da svojim djelovanjem donese određenu novinu, ne samo u teme prisutne u knjigama za djecu u Bosni i Hercegovini, nego i u cjelokupni odnos prema onome što spada u oblast bavljenja literaturom za djecu.

Prva slikovnica u izdanju Bajkologije donosi priču o izbjeglištvu, ali i o sposobnosti i snazi djeteta da samo kreira priču o sebi. Ilustracije Magičnog oka otkrivaju nam okrutnu stvarnost jedne porodice – bijeg od ratom razorenog doma do slobode. Na tom putu se događaju strašne stvari, članovi porodice umiru, utapaju se u vodi, izloženi su hladnoći bez odjeće i hrane… Priča o izbjeglištvu je ipak samo okvirna priča za  priču o magičnoj sposobnosti jedne djevojčice da vidi stvari koje su drugima nevidljive. Na stropu uništene kuće ona vidi scene iz filmova, sa skoro potopljenog broda vidi sirene u dubini mora…

Iz pozicije odraslog čitatelja/čitateljice djevojčicinu maštu vjerovatno ćemo interpretirati kao njenu odbrambenu strategiju u suočavanju sa stvarnošću koja postaje sve nepodnošljivija. Ipak, dječije razumijevanje Magičnog oka uslovljeno je znanjem o svijetu kojeg već poznaju i djeca će prije nego odrasli vidjeti nadu i otpornost kao ključne elemente priče.  Magično oko  nam poručuje da život ipak pobjeđuje i to je poruka koju zaslužuje da čuje svako dijete.

Autorica slikovnice Magično oko je Ane Bjorn, danska ilustratorica i spisateljica. U nastavku donosimo razgovor s autoricom o izazovima s kojima se susretala tokom pisanja priče, ali i o poruci koju je htjela prenijeti.

Možete li nam za početak reći kako ste došli na ideju za ovu slikovnicu?

Ane Bjørn: Sviđalo se to nama ili ne, bijeg je ljudsko stanje. To je ponavljajući dio ljudske priče, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U svim vremenima i svim krajevima svijeta ljudi su ponekad primorani bježati, i djeca su primorana bježati. Željela sam ispričati priču o izbjeglištvu, ali sam htjela da to bude univerzalna i bezvremena priča koja se ne povezuje sa određenim ratom ili vremenskim periodom ili državom. Magično oko se može dešavati i 2023., 1990. ili 1944. godine, u Ukrajini, Mijanmaru, na Balkanu ili u Poljskoj. Porodica u knjizi može biti bilo čija i htjela sam da se bilo ko može povezati s njima. Ako ne stoga što su izbjeglice, onda stoga što su ljudi – i što nije najmanje bitno, htjela sam da se sa glavnim likom, malenom djevojčicom, može povezati kroz to što je dijete. S njenim likom sam htjela dati lice priči o izbjeglicama koje druga djeca mogu prepoznati i u kojem se mogu odraziti.

Priča o izbjeglištvu je nažalost univerzalna, ali je univerzalna i priča o dječijoj neobuzdanoj i zadivljujućoj mašti. Sposobnost djeteta da se igra i sanja i naprosto bude dijete, čak i u najnesnosnijim okolnostima, jeste nešto što me izuzetno nadahnjuje. I to je zapravo magično oko malene djevojčice u ovoj priči: dječija nepokolebljiva i optimistična mašta, nevjerojatna sposobnost da sanjate ili se igrate u svijetu kakav želite da bude, u svijetu kakav trebate da bude.

Kako ste balansirali temu migracije i izbjeglištva s porukom nade i ljepote u vašoj priči? Zašto je važno da ovakve teške teme budu prisutne u knjigama za djecu?

Ane Bjørn: Dok sam pisala priču bilo mi je izuzetno značajno pronaći način da budem otvorena i iskrena o ozbiljnoj temi kako knjiga ne bi ublažila surovu realnost porodice prisiljene na bijeg. Pitanje koje se nametalo bilo je: kako napisati iskrenu dječiju knjigu o tako okrutnoj temi, a da sama knjiga ne bude okrutna? Da ne bih unaprijed okončala razgovor kojeg sam namjeravala započeti tako što bi priču bilo teško podnijeti? Moj odgovor na to je bio svesti priču o bježanju na vanjski okvir, pozadinu. Ona se odvija iskreno i neprikriveno oko glavnog lika kao nepobitno stanje njene stvarnosti, ali to nije njena cijela priča. Ona nam zapravo nikada o tome i ne priča. Saznajemo o njoj kroz ilustracije. Tekst kojeg čine djevojčicine vlastite riječi nikad ne dotiče tu priču. Riječi nam govore samo o magičnom oku. To je priča za koju ona želi da znamo, priča o nadi i ljepoti i važnosti njihovog pronalaženja i zadržavanja ma kakav njihov okvir bio.

Smatram važnim to da se mi odrasli ne pretvaramo da djeca ne znaju ništa o tamnim i tegobnim stranama svijeta. Strah, gubitak, rat i smrt su dijelovi i njihove stvarnosti. Za neke jako bliski, za neke udaljeni i neopipljivi. Ali oni ih na nekom nivou poznaju i mi im dugujemo govor o tome; o teškim stvarima u životu, o bolnim stvarima, o stvarima koje su strašne i teško razumljive; dugujemo im prostor za razgovor i razmišljanje. Književnost, kao ništa drugo, može stvoriti takav prostor. Prostor koji omogućava mnogo različitih razgovora na više različitih nivoa,  prostor koji je otvoren za tumačenje, zavisno od onoga što već znate i što možete podnijeti da razumijete, prostor poistovjećivanja i suosjećanja.

Tekst u slikovnici je minimalan, a ilustracije nose glavni dio pripovijedanja. Ilustracije su u toj mjeri narativne da bi slikovnica mogla funkcionirati čak i bez teksta. Kako ste odlučili koji će dijelovi priče biti ispričani riječima, a koji kroz ilustracije?

Ane Bjørn: Postoje dva narativna toka priče, priča o magičnom oku i priča o bijegu. Kako sam  već prije naglasila – priča o bijegu, surova stvarnost koja okružuje likove,  ispričana je samo kroz ilustracije. Nigdje se riječima ne komunicira da je rat, da porodica mora bježati, da gladuju i smrzavaju se, da gube jedni druge, da neki od njih umiru, da žale i pate. Sve to je predstavljeno slikama, a jezik slika može implicirati, sugerirati i sadržavati više slojeva i više mogućih značenja nego jezik riječi. Dopuštajući da samo ilustracije ispričaju priču o izbjeglištvu, ostavljam više prostora čitaocu za tumačenje. I može se tumačiti na nivou kojeg čitatelj, veliki ili mali, može podnijeti.

Ilustracije u Magičnom oku nose snažnu emotivnu poruku i posebno su interesantne stranice na kojima se priča odvija kroz dva sloja ilustracija (kombinacija sivih i eksplozivnih boja). Kako ste odabrali stil i tehniku ilustracija koje ste koristili u ovoj slikovnici?

Ane Bjørn: Željela sam pronaći način da vizuelno predstavim djevojčicino magično oko. Magičnim okom možete vidjeti predivne stvari u svijetu: sirene u dubokom moru i filmske bajke na stropu. Izlaske sunca i ptice na plavom nebu. Ponekad je magično oko sposobnost da zamislite ljepotu, a ponekad je to sposobnost da naprosto vidite i cijenite ljepotu koja je već tu. U oba slučaja se radi o posebnom načinu gledanja na funkcioniranje svijeta.

Kod ilustriranja priče stoga sam trebala način na koji će ilustracije komunicirati dva nivoa percepcije: svijeta kojeg svi mogu vidjeti i svijeta vidljivog magičnim okom. Izabrala sam crtati okvir priče (stvarnost oko djevojčice i priču o bijegu) u crno – bijeloj tehnici, dok su sve stvari koja ona vidi magičnim okom nacrtane u bojama. To je jednostavna, ali veoma sugestivna tehnika koja mi dozvoljava da pokažem dvije percepcije kao jednu stvarnost.


Kada kao odrasli čitamo ovu slikovnicu, naša percepcija je na neki način opterećena našim znanjem o stvarnom svijetu i stvarnostima s kojima se djeca suočavaju, posebno ona koja bježe od ratnih područja.Šta mislite kako djeca razumiju ovu slikovnicu? Da li smatrate da djeca na različit način interpretiraju priču (s obzirom na njihovu informiranost)?

Ane Bjørn: Moj dovitljivi urednik je jednom rekao da ovu knjigu razumijete samo onoliko koliko već znate. I naše “odraslo” razumijevanje priče je definitivno time opterećeno. Mi znamo previše i stoga se priča može činiti gotovo preteškom za podnijeti.

Ali većina djece ne vidi sve slojeve koje mi vidimo. Oni jedino vide rat ako znaju o ratu. Oni jedino vide utapanje djevojčicine majke ako već mogu zamisliti takvu mogućnost. Knjiga ne insistira da je to jedino tumačenje jer taj dio priče ostaje samo u slikama – a slike ostavljaju otvorena vrata za različita tumačenja.

Šta mislite, kakva bi trebala biti generalno trebala biti književnost za djecu?

Ane Bjørn: Vjerujem da je važno postojanje svih vrsta dječije literature. Smiješno blesave knjige, strašne knjige, predivno dirljive knjige, knjige o žaljenju i gubitku, knjige o ratu i klimatskim promjenama, knjige o normalnom svakodnevnom životu. Izvanredna dječija književnost može biti sve to: knjiga koja nastoji samo biti smiješna, knjiga koja nastoji prenijeti tešku temu, knjiga koja nastoji uhvatiti boju potpuno običnog dana. Sve dok one to nastoje. Sve dok žele da vas dotaknu; ostave trag, učine da nešto osjećate: da se osjetite primjećeni, da razmislite, zastanete, pitate se, plačete ili se grohotom smijete. Izvanredna dječija književnost može pripadati svim žanrovima, ali bi uvijek trebala biti ambiciozna unutar vlastitog okvira. Trebala bi stremiti ka višem i boljem.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Related Posts

Da li su bajke prevaziđene?

Rasprostranjeno je mišljenje da bajke djeci može stvoriti nerealna očekivanja prema životu, budući da se bajke često odvijaju u svjetovima koji se čine udaljenim od

Zašto, kako i šta čitati djeci?

Govoriti da je čitanje izuzetno važno za djecu, razvoj njihove osobnosti, inteligencije, lingvističkih, socijalnih i drugih kompetencija, postalo je svojevrsno opšte mjesto. Činjenica da Bill