Od samog svog početka, od 18. stoljeća, kada se književnost za djecu počela posmatrati kao zasebna oblast, ona je bila vezana za percepciju djeteta i djetinjstva. Od ignorisanja djeteta kao teme i fokusa, preko posmatranja djeteta kao „ne-još-uvijek-osobe“, bića u razvoju, pa do današnjeg priznavanja autentičnosti djetinjstva i djeteta kao cjelovite osobe – književnost za djecu uvijek se oblikovala prema slici djeteta koju su kreirali odrasli.

Bez obzira na to koliko se ta slika mijenjala, književnost za djecu oduvijek je nosila teret naših odraslih namjera. Naše želje – kao zajednice, ali i kao pojedinaca – da prenesemo vlastita uvjerenja, moralne lekcije i ideje o tome kakav svijet „treba biti“, često su oblikovale ono što nazivamo dječijom književnošću. Ta težnja najjasnije se vidi u onom starom, gotovo automatskom pitanju: „Šta je pouka ovog djela?“

Ali književnost, pa ni ona za djecu, ne postoji isključivo da bi podučila ili oblikovala prema zadatim vrijednostima. Njena snaga je u tome da nas otvori – da otvori svijet za nas i nas za svijet. Upravo zato vrijedi se pitati: kako pomiriti umjetničku vrijednost književnosti sa društvenom željom da kroz nju prenesemo vlastite poruke djeci? I može li književnost za djecu biti „prava“ književnost ako je stalno opterećena tom misijom? Ovoj dilemi ne pomaže ni činjenica da je akademsko izučavanje književnosti za djecu u našem kontekstu često površno i bliže pedagogiji nego književnoj teoriji.

Da bismo ovu dilemu približili, možemo pogledati jedan poznat primjer – basnu Cvrčak i mrav.

Ova Ezopova priča o cvrčku i njegovom nepriznatom radu često se tumači u kontekstu odnosa umjetnika i društva. No, ako je posmatramo iz perspektive dječijeg čitaoca, u njoj se zapravo sudaraju dva principa: princip zadovoljstva i princip rada, odnosno – igra i dužnost, umjetnost i didaktika.

Djeca se, po prirodi, lako poistovjećuju s cvrčkom. On je simbol igre, spontanosti i trenutnog uživanja. Mravi, s druge strane, predstavljaju svijet odraslih, društveni diktat o nužnosti rada i trajne korisnosti. Iako su osobine poput marljivosti i odgovornosti neupitno važne, sudbina cvrčka nosi tihu, ali surovu poruku: zadovoljstvo je manje vrijedno od rada, a igra je luksuz.

Pouka basne je jasna – princip zadovoljstva treba da se podredi principu rada. Cvrčak i mrav time djetetu poručuje da se treba poistovjetiti s mravom, iako je to suprotno njegovoj prirodi.

Naglašena moralna poruka ne mora biti u suprotnosti s umjetničkom vrijednošću djela, ali umjetnost ne može biti svedena na jednostavno prenošenje „korisne“ pouke. Sama forma basne podrazumijeva eksplicitnu moralnu poruku i zato predstavlja radikalan primjer didaktične književnosti.

Ipak, ako danas posmatramo književnost za djecu u savremenom kontekstu, pa i u svjetlu tržišta i izdavačke industrije, vidimo da ovakav obrazac i dalje dominira – možda u suptilnijem, ali i dalje prepoznatljivom obliku.

Književnost za djecu nalazi se između dva pola. S jedne strane su pisci, ilustratori, izdavači i promotori književnosti; s druge strane roditelji i djeca. Izdavači i autori često nastoje odgovoriti na očekivanja roditelja – na njihove vrijednosti i njihove ideje o tome koje su teme „primjerene“. Roditelji su ti koji u konačnici validiraju vrijednost knjiga za djecu, posebno kada je riječ o mlađoj djeci koja još ne biraju samostalno.

No, ako književnost za djecu stalno prilagođavamo očekivanjima odraslih, rizikujemo da zaboravimo onoga kome je ona primarno namijenjena – dijete kao čitaoca. Dijete koje ne traži nužno pouku, nego iskustvo; ne traži potvrdu društvenih normi, nego prostor igre, identifikacije i osjećanja.

Možda se zato pitanje s početka ne može svesti na jednostavan odgovor. Knjige za djecu nužno prolaze kroz ruke odraslih, ali njihova istinska vrijednost potvrđuje se tek u susretu s djetetom. U trenutku kada dijete prepozna sebe, kada zastane, nasmije se ili se zapita. Kada knjiga ne nameće zaključak, nego otvara prostor za razumijevanje. Tada književnost za djecu prestaje biti sredstvo oblikovanja i postaje ono što i jeste – umjetnost.